Tmurni dani dolaze,
ništa ne donose sa sobom,
predstave melanholije nailaze,
u ovo tugaljivo doba, osjećamo se robom.
“Strašno mi je žao”, napravilan izraz,
koliko i “Užasno sam srećan”,
kao taj šaljivi neiskreni iskaz,
doza podsmjeha raste, on je povećan.
Ali to je sve gluma i opsena,
za druge, borimo se s vjetrenjačama kao Don Kihot i Sančo Pansa,
sa jačim od sebe, moćnijim,
padamo i ustajemo, uvijek istrajemo,
pravila života su unaprijed donesena,
svaki korak je sam po sebi težak,
a momenti sreće u uspjehu su tu nijansa.
Počinje sezona kiša, poznati stih jedne stare pjesme,
“Saudade” za boljim vrmenima i ljudima,
i “Blue” i “Huzun” isto tako,
predamnom je svjetlost, izlazim iz mraka,
budim se, čujem cvrkut ptica, žubor česme.
Ustajem i odnekud se čuje zvuk
kao kad neko nastoji da ga proizvede,
sjetih se nje, znam da je svaka žena vrijedna čekanja, ali ona posebno,
trenutak očajanja pa opet sreće,
jer sjeta na momente kada me poljubi i iznova zavede.
Prikradem se, mješaju se san i java,
miris svježe skuvane kafe me budi,
dok kiša već lupa o prozore,
ona se ukazuje ispred mene, ne sanjam,
tu je, kaže iznenađenje, ma ne grizi usne i
gledaj me u oči,
vodićemo ljubavne razgovore.
Uh, rekoh u sebi, bio je to košmar neki,
sad je sve u redu, skupa sjedimo,
dijametralno suprotno se desilo,
nisam dobro bio noćas zbog toga,
ali sad na javi u ljubavi jezdimo.
Mislim se, ne znaš ti draga mene,
toliko te volim, i u snu i na javi,
da ti to ne mogu reći, pa učinim sve, a ne kažem,
ljubav iz nehata, Seyahat, vodim te voljena
na put iz snova u društvu najdražem.
Ostavite komentar