Al’ je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vjenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v’ jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore življe od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij’ đe je poginuo –
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe…
U originalu je : „Blag’ Andriji“, a ne Blago Andrij’