Gorski vijenac (odlomak) Vuk Mandušić (u snu)

Al’ je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vjenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v’ jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore življe od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij’ đe je poginuo –
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe…

Petar Petrović Njegoš

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*