Pjesma o tišini

Dobriša Cesarić

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
a njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
i punim smisla govori ti mukom,
ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,
milinom svojom ona je uveća,
ako je tamno, teret s njega skine,
i otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

Dobriša Cesarić

2

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*