Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.
Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.
Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.
Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.
Struk ti je vitak, ko crkvene sveće. Pogled – ko sablja kad blještavo krene. Ne žalim, devojko, sastanka sreće – Pusti, ko žreca, na lomaču mene! Sreću ne zahtevam. Ni ruke nežne. Zar da te […]
I opet te u vinu gledam, Osećam strah pred tvojom slikom, Tvoj osmeh opet blesnu čedan U kosi teškoj, zmijolikoj. Oboren tavnim mlazevima, Uzdišem opet, bez ljubavi, Nestali san o celovima, O mećavi što tebe […]
Nepovratno si otišla u polja. Na veki nek je sveto Ime Tvoje. Opet su zalaska crvena koplja Pruzila k meni oštrice svoje. Samo Tvoje od zlata svirale Tog crnog dana usnama ću taći. Ako su […]
Copyright © 2013 - 2023. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar