Marko Kraljević i Ljutica Bogdan

Poranile tri Srpske vojvode
Od Kosova uz kršno primorje:
Jedno bješe od Prilipa Marko,
Drugo bješe Relja od Pazara,
Treće bješe Miloš od Pocerja;
Udariše pokraj vinograda,
Vinograda Ljutice Bogdana.
Igra konja Relja od Pazara,
Nagoni ga preko vinograda,
Pa on lomi grozna vinograda;
Veli njemu od Prilipa Marko:
„Prođ’ se, Relja, grozna vinograda;
„Da ti znadeš, čij su vinogradi,
„Daleko bi konja obgonio:
„Vinograd je Ljutice Bogdana.
„Ja sam jednom ovuda prošao
„I lomio grozna vinograda,
„Pripazi me Ljutica Bogdane
„Na kobili tankoj bedeviji;
„Ja ne smjedoh ščekati Bogdana,
„Već pobjegoh uz kršno primorje;
„Poćera me Ljutica Bogdane
„Na njegovoj tankoj bedeviji:
„Da mi ne bi Šarca od mejdana,
„Doista me uvatiti šćaše;
„Već mi Šarac stade odmicati,
„A kobila poče ostajati;
Kad to viđe Ljutica Bogdane,
„On poteže tešku topuzinu,
„Pušća za mnom uz kršno primorje,
„Dovati me po svilenu pasu,
„Pobratime, sapom od topuza,
„Šćera mene za uši Šarinu,
„Jedva mu se u sedlo povratih
„I utekoh uz kršno primorje.
„Ima od tad’ sedam godinica,
„Već ovuda nijesam prošao.“
Istom oni u besjedi bjehu,
Dok se pramen zapođede tame
Vinogradu uz ravno primorje;
Pogledaše tri Srpske vojvode,
Al’ eto ti Ljutice Bogdana
I sa njime dvanaest vojvoda!
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
On besjedi Relji i Milošu:
„Čujete li, do dva pobratima!
„Eto nama Ljutice Bogdana,
„Sva tri ćemo izgubiti glave,
„Već hodite, da mi pobjegnemo.“
Al’ govori Miloš od Pocerja:
„Pobratime, Kraljeviću Marko!
„Danas misle i govore ljudi,
„Da tri bolja ne ima junaka
„Od nas ove tri Srpske vojvode;
„Bolje nam je sva tri poginuti,
„Neg’ sramotno danas pobjegnuti.“
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On im onda drugu progovara:
„Čujete li, do dva pobratima!
„A vi hod’te, da ih dijelimo:
„Il’ volite na sama Bogdana,
„Il’ njegovih dvanaest vojvoda?“
Veli njemu i Miloš i Relja:
„Mi volimo na sama Bogdana.“
To je Marko jedva dočekao.
U to doba i Bogdan dopade.
Trže Marko tešku topuzinu,
Pak poćera dvanaest vojvoda;
Dok s’ okrenu nekolika puta,
Svih dvanaest od konja rastavi
I bijele saveza im ruke,
Poćera ih oko vinograda;
Al’ eto ti Ljutice Bogdana,
Đe on goni Relju i Miloša,
Obojici savezao ruke.
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Prepade se, kako nikad nije,
Pak sta gledat’, kud će pobjegnuti,
Ali njemu odmah na um pade,
Đe su s’ jedan drugom zavjerili:
Đe se jedan u nevolji nađe,
Da mu drugi u pomoći bude;
Pak poteže dizgene Šarinu,
Samur:kalpak na čelo namače,
Te sastavi samur i obrve,
A poteže sablju okovanu,
Na Bogdana pogleda popreko.
Stade Bogdan ukraj vinograda,
Kad sagleda crne oči Marku,
I kakav je na očima Marko,
Pod Bogdanom noge obumreše.
Gleda Marko Ljuticu Bogdana,
Bogdan gleda Kraljevića Marka,
A ne smije jedan na drugoga;
Dockan reče Ljutica Bogdane:
„Hodi, Marko, da se pomirimo:
„Pusti mene dvanaest vojvoda,
„Da ti pustim Relju i Miloša.“
To je Marko jedva dočekao,
Pusti njemu dvanaest vojvoda,
Bogdan pusti Relju i Miloša.
Skide Marko mješinu sa Šarca,
Pak sjedoše piti rujno vino,
Mezete ga groznim vinogradom;
A kada se vina nakitiše,
Ustadoše tri vojvode Srpske,
Dobrijeh se konja dovatiše;
Reče Marko Ljutici Bogdanu:
„S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane!
„Da s’ u zdravlju opet sastanemo
„I crvena vina napijemo!“
Veli njemu Ljutica Bogdane:
„S Bogom poš’o, Kraljeviću Marko!
„Već te moje oči ne viđele!
„Kako si me danas prepanuo,
„Nikada te poželjeti ne ću.“
Ode Marko uz kršno primorje,
Osta Bogdan ukraj vinograda.

Pesme o Marku Kraljeviću

9

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*