Matija Bećković – biografija

Matija Bećković

This slideshow requires JavaScript.

[pullquote]“Pesnik ne sme da dozvoli da mu jezik pobegne. U tom slučaju pobegao bi mu život.”[/pullquote]

Matija Bećković, srpski pisac i pesnik, rođen je 29. novembra 1939. godine u Senti. Otac Matije Bećkovića, Vuk Bećković bio je oficir Jugoslovenske kraljevske vojske na službi u Novom Sadu u Petrovaradinskoj kasarni. Kapitulacijom kraljevske vojske 1941. godine, da bi izbegao zarobljeništvo odlazi na očevo imanje u Velje Duboko u Rovcima u Crnu Goru. Čitavo vreme rata, ostaje u Rovcima, te se pred kraj rata sa jedinicama četničkih odreda povlači prema Austriji, nakon čega mu se gubi trag. Po nekim podacima ubijen je na području današnje Slovenije u okolini Brežica. Majka mu je bila Zorka Taušan rođena u Kanjiži.

Detinjstvo

Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, pohađao je gimnaziju u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu, gde je živeo kod teke, majčine sestre. Školske 1959/60, godine upisao se na Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost. Svoje detinjstvo i gubitak oca opisao je u poemi Čiji si ti mali?, što mu je i predodredilo njegovo bavljenje politikom i istorijom.

Mladost

Sa osamnaest godina objavio je prvu pesmu u časopisu Mladoj kulturi. Osim poezije, Bećković piše i pozorišne tekstove, kao i monodrame. Borislav Mihajlović, opisuje prvi susret sa Matijom riječima:

Citat „Kad je to ime prvi put zazvonilo u Beogradu, svet se u čudu pitao: ko to glasno uzvikuje u stihovima svoje ime, ko to tako drsko stoji kraj mora, „jer mu se ne slaže sa košuljom“, čijoj to maniji veličine „nema pisma od Homera, a mora da mu je pisao“, kome to geniju „jednogodišnja biljka dolazi pored vrata i moli ga da je pomene“, kome to Narcisu, „nijedan narcis nije do kolena?“…Zaželeo sam da ga upoznam. Pesnici uvek izgledaju drukčije nego što smo ih zamišljali. Preda mnom je sedeo izrazito lep mlad čovek čistih i otvorenih crta lica, bez traga bilo kakve poze i egzibicionističke želje da impresionira, uzdžano učtiv i samopouzdan, Jednostavno – jednostavan. Bio je najmlađi za stolom i jedini nije pio alkohol. Pio je svoju čašu kisele vode kao i dotle i kao što je pije do dandanas. Neosetno je uzeo reč i od tog trenutka ona je bila njegova. [2]

Književna dela

Boravak u Rovcima uvelikome je pridonijeo njegovom književnom jeziku i rečniku, prepunog arhaizama i tako da je veliki deo svoga književnog dela napisan ovim jezikom. U knjizi Reče mi jedan čoek, napisao je deset poema, jezikom, kojim se govorilo u Velje Dubokom, a o jeziku, Matija je tim povodom napisao:

Citat „Tamo gde se govori glasno, gde je govor svečani čin, gde kad jedan govori, drugi ćute, gde se gleda u oči kad se govori, gde ostaju da žive oni koji su iza sebe neku lijepu riječ ostavili – tamo je kovnica jezika, istok uma, izvor mudrosti, bistrine, rafiniranosti, zdravlja. Tamo su one prve, najbistrije kapi u kojima je sve – i po kojima je sve ostalo dobilo ime [2]

Pozorište

U Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena Međa Vuka Manitoga, a potom monodrame Reče mi jedan čoek i Ne znaš ti njih. Predstave sa Bećkovićevim tekstovima izvode se i u Zagrebačkom teatru ITD, Teatru mladih, teatru Jazavac, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M. Dopisni je član SANU, odjeljenja za jezik i književnost je od 15. decembra 1983. godine, a za redovnog je člana izabran 25. aprila 1991. godine. Bio je predsjednik Udruženja književnika Srbije od 1988-92. godine.[3]

Poezija

Prepoznatljivi deo Bećkovićevog pesničkog dela su dve poeme, napisane svojoj ženi. Vera Pavladoljska, napisana 1960. i Kad dođeš u bilo koji grad (2003.), zapravo su jedna celina koja se nadovezuje sa vremenskim intervalom od preko četrdeset godina. Jovan Delić u belešci knjige Bez niđe nikoga, piše o vezi ove dve poeme:

Citat „Te dvije poeme, Vera Pavladoljska i Kad dođeš u bilo koji grad – čine svojevrstan pjesnički diptih: prva je u znaku mladosti, zanosa i zaljubljenosti; druga u znaku variranja tema ljubavi, smrti i Boga, dučićevskog vjernog lirskog trojstva u Bećkovićevom nerazdjelnom jedinstvu. Iako je prva pisana bez pomisli na drugu, a druga, nesumljivo, sa sviješću no postojanju prve, one u pjesničkom opusu Matije Bećkovića danas čine svojevrsnu cjelinu, diptih poema sestara, koje se međusobno dopunjuju, dozivaju i osvjetljavaju na vremenskoj distanci od četiri decenije.[1]

Bibliografija

Do sada je objavio sledeće knjige:

  • Vera Pavladoljska, zbirka pjesama, 1962., , , ISBN:,
  • Metak lutalica (1963),
  • Tako je govorio Matija (1964),
  • Dr. Janez Paćuka o međuvremenu,
  • O međuvremenu (1968),
  • Če – Tragedija koja traje (1969),
  • Reče mi jedan čoek (1970),
  • Međa Vuka Manitoga (1976),
  • Lele i kuku (1980),
  • Dva sveta,
  • Poeme, Srpska književna zadruga, Beograd (1986),.
  • Služba Svetom Savi (1989),
  • O Njegošu (1988),
  • Kaža, Srpska književna zadrugam 1988. ISBN YU 86-379-0060-7
  • Čiji si ti mali?, BIGZ, Beograd 1989. ISBN 86-13-00349-4
  • Nadkokot,
  • Služba,
  • Sabrane pesme,
  • Kosovo – najskuplja srpska reč (1989)
  • Ćeraćemo se još,
  • Kad budem mlađi,
  • Bez niđe nikoga, Zavod za uđbenike, Beograd 2007. ISBN 978-8617-323-521

Nagrade

  • 1970. Oktobarska nagrada grada Beograda;
  • 1971. Nagrada „Milan Rakić“;
  • 1989. Zmajeva nagrada;
  • 1988. Sedmojulska nagrada;
  • 1990. Disova nagrada;
  • 1997. Nagrada Vukove zadužbine za umjetnost;
  • 1998. Njegoševa nagrada za književnost;
  • 1998. Nagrada „Desanka Maksimović“;
  • 1998. Nagrada Drainac;
  • 2001. Godišnja nagrada Prosvete;
  • 2006. Nagrada „Radoje Domanović“;
  • 2008. Književni vijenac Kozare;

Najlepši citati:

“Više je biti pesma, nego pesnik, a biti ti više je od oboje.”

“Radnici koji nikada nisu videli more, kad je sretnu misle da je dan lepši no inače. Ta žena, taj gigant, ta država u državi, kad sam je prvi put video rekao sam: Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje, koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči.”

“Kad sam je drugi put video rekao sam: Eno moje poezije kako prelazi ulicu. Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.”

“Nigde čovek nije toliko mali kao pred šalterom i nigde mali ljudi nisu veći nego iza njega.”

“Ti si moj heroj koji se postideo i ipak počinio izdajstvo.”

“Čovek lako prihvata da je neko srećniji, a teško pristaje da je iko nesrećniji od njega. Začudilo bi nas ko bi se sve prijavio za konkurs za najvećeg mučenika.”

“Mene ne zanim istina. Ja znam ko je u pravu.”

“Ja ne znam za drugo nebo osim njenog kišobrana. Kad me ona voli ne znam od čega živim. Ne jedem, zaboravljam da dišem i vrlo često umirem.”

“Kuca ništavilo na svim prozorima. Sve je dignuto u vazduh, samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.”

“Ko tebe voli taj će zakasniti da se na vreme leči i da se ponovo rodi.”

“Život nam ne bi bio potreban, kad bi bio jasan.”

“Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo, svet me izgubi ali ti me dobi.”

“Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje. Ti si moja Sinagoga ograđena žicom. Ti si moja naročito u ovo doba, pogotovu sada. Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio na nešto drugo.”

“Kad sretneš ženu koja plače, priđi joj, to je moja draga.”

“Uđi u moje oči pre nego što ih sklopim, da te pod trepavicama čuvam.”

Preuzeto sa:

3 komentara

  1. Она није отишла из овог Града. Од Комисиона у Књаз Михаиловој до Споменика победнику говорио сам стихове између залогаја земичке са виршлама. Код Споменика моја осјећања су побиједила уз лирску подршку пјесме – проговорио сам јој „Кад би отишла из овог града“. Остало је историја једне љубави која траје.

  2. Interesantno da u Wikipedia piše da je 1958. Upisao filološki fakultet u Beogradu (Filološki osnovan 1960). I još kaže diplomirao. Bilo bi lepo da nam u eri lažnih diploma akademik Bećković pokaže svoju. Kakva država, takva i akademija.

    • 1873.основана је катедра за општу књижевност на Великој школи. Укинута је после Другог светског рата. Обновљена је 1954. Први дипломац је Данило Киш. Прочитајте историјат на сајту факултета.

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*