
[pullquote]“Pesnik ne sme da dozvoli da mu jezik pobegne. U tom slučaju pobegao bi mu život.”[/pullquote]
Matija Bećković, srpski pisac i pesnik, rođen je 29. novembra 1939. godine u Senti. Otac Matije Bećkovića, Vuk Bećković bio je oficir Jugoslovenske kraljevske vojske na službi u Novom Sadu u Petrovaradinskoj kasarni. Kapitulacijom kraljevske vojske 1941. godine, da bi izbegao zarobljeništvo odlazi na očevo imanje u Velje Duboko u Rovcima u Crnu Goru. Čitavo vreme rata, ostaje u Rovcima, te se pred kraj rata sa jedinicama četničkih odreda povlači prema Austriji, nakon čega mu se gubi trag. Po nekim podacima ubijen je na području današnje Slovenije u okolini Brežica. Majka mu je bila Zorka Taušan rođena u Kanjiži.
Detinjstvo
Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, pohađao je gimnaziju u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu, gde je živeo kod teke, majčine sestre. Školske 1959/60, godine upisao se na Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost. Svoje detinjstvo i gubitak oca opisao je u poemi Čiji si ti mali?, što mu je i predodredilo njegovo bavljenje politikom i istorijom.
Mladost
Sa osamnaest godina objavio je prvu pesmu u časopisu Mladoj kulturi. Osim poezije, Bećković piše i pozorišne tekstove, kao i monodrame. Borislav Mihajlović, opisuje prvi susret sa Matijom riječima:

Književna dela
Boravak u Rovcima uvelikome je pridonijeo njegovom književnom jeziku i rečniku, prepunog arhaizama i tako da je veliki deo svoga književnog dela napisan ovim jezikom. U knjizi Reče mi jedan čoek, napisao je deset poema, jezikom, kojim se govorilo u Velje Dubokom, a o jeziku, Matija je tim povodom napisao:

Pozorište
U Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena Međa Vuka Manitoga, a potom monodrame Reče mi jedan čoek i Ne znaš ti njih. Predstave sa Bećkovićevim tekstovima izvode se i u Zagrebačkom teatru ITD, Teatru mladih, teatru Jazavac, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M. Dopisni je član SANU, odjeljenja za jezik i književnost je od 15. decembra 1983. godine, a za redovnog je člana izabran 25. aprila 1991. godine. Bio je predsjednik Udruženja književnika Srbije od 1988-92. godine.[3]
Poezija
Prepoznatljivi deo Bećkovićevog pesničkog dela su dve poeme, napisane svojoj ženi. Vera Pavladoljska, napisana 1960. i Kad dođeš u bilo koji grad (2003.), zapravo su jedna celina koja se nadovezuje sa vremenskim intervalom od preko četrdeset godina. Jovan Delić u belešci knjige Bez niđe nikoga, piše o vezi ove dve poeme:

Bibliografija
Do sada je objavio sledeće knjige:
- Vera Pavladoljska, zbirka pjesama, 1962., , , ISBN:,
- Metak lutalica (1963),
- Tako je govorio Matija (1964),
- Dr. Janez Paćuka o međuvremenu,
- O međuvremenu (1968),
- Če – Tragedija koja traje (1969),
- Reče mi jedan čoek (1970),
- Međa Vuka Manitoga (1976),
- Lele i kuku (1980),
- Dva sveta,
- Poeme, Srpska književna zadruga, Beograd (1986),.
- Služba Svetom Savi (1989),
- O Njegošu (1988),
- Kaža, Srpska književna zadrugam 1988. ISBN YU 86-379-0060-7
- Čiji si ti mali?, BIGZ, Beograd 1989. ISBN 86-13-00349-4
- Nadkokot,
- Služba,
- Sabrane pesme,
- Kosovo – najskuplja srpska reč (1989)
- Ćeraćemo se još,
- Kad budem mlađi,
- Bez niđe nikoga, Zavod za uđbenike, Beograd 2007. ISBN 978-8617-323-521
Nagrade
- 1970. Oktobarska nagrada grada Beograda;
- 1971. Nagrada „Milan Rakić“;
- 1989. Zmajeva nagrada;
- 1988. Sedmojulska nagrada;
- 1990. Disova nagrada;
- 1997. Nagrada Vukove zadužbine za umjetnost;
- 1998. Njegoševa nagrada za književnost;
- 1998. Nagrada „Desanka Maksimović“;
- 1998. Nagrada Drainac;
- 2001. Godišnja nagrada Prosvete;
- 2006. Nagrada „Radoje Domanović“;
- 2008. Književni vijenac Kozare;
Najlepši citati:
“Više je biti pesma, nego pesnik, a biti ti više je od oboje.”
“Radnici koji nikada nisu videli more, kad je sretnu misle da je dan lepši no inače. Ta žena, taj gigant, ta država u državi, kad sam je prvi put video rekao sam: Eto kako treba da izgleda prestonica jedne zemlje, koja ostaje bez svetla kad ona sklopi oči.”
“Kad sam je drugi put video rekao sam: Eno moje poezije kako prelazi ulicu. Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.”
“Nigde čovek nije toliko mali kao pred šalterom i nigde mali ljudi nisu veći nego iza njega.”
“Ti si moj heroj koji se postideo i ipak počinio izdajstvo.”
“Čovek lako prihvata da je neko srećniji, a teško pristaje da je iko nesrećniji od njega. Začudilo bi nas ko bi se sve prijavio za konkurs za najvećeg mučenika.”
“Mene ne zanim istina. Ja znam ko je u pravu.”
“Ja ne znam za drugo nebo osim njenog kišobrana. Kad me ona voli ne znam od čega živim. Ne jedem, zaboravljam da dišem i vrlo često umirem.”
“Kuca ništavilo na svim prozorima. Sve je dignuto u vazduh, samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.”
“Ko tebe voli taj će zakasniti da se na vreme leči i da se ponovo rodi.”
“Život nam ne bi bio potreban, kad bi bio jasan.”
“Ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo, svet me izgubi ali ti me dobi.”
“Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje. Ti si moja Sinagoga ograđena žicom. Ti si moja naročito u ovo doba, pogotovu sada. Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio na nešto drugo.”
“Kad sretneš ženu koja plače, priđi joj, to je moja draga.”
“Uđi u moje oči pre nego što ih sklopim, da te pod trepavicama čuvam.”
Preuzeto sa:
Она није отишла из овог Града. Од Комисиона у Књаз Михаиловој до Споменика победнику говорио сам стихове између залогаја земичке са виршлама. Код Споменика моја осјећања су побиједила уз лирску подршку пјесме – проговорио сам јој „Кад би отишла из овог града“. Остало је историја једне љубави која траје.
Interesantno da u Wikipedia piše da je 1958. Upisao filološki fakultet u Beogradu (Filološki osnovan 1960). I još kaže diplomirao. Bilo bi lepo da nam u eri lažnih diploma akademik Bećković pokaže svoju. Kakva država, takva i akademija.
1873.основана је катедра за општу књижевност на Великој школи. Укинута је после Другог светског рата. Обновљена је 1954. Први дипломац је Данило Киш. Прочитајте историјат на сајту факултета.