Ne iskopnjeh vjerom, Hristomajko draga,
mada me kroz život dažd studeni bije!
Iz kor’jena duše niče nova snaga,
a srce toplinom neizmjernom grije!
Ne plaše me sjene ogoljelih grana,
a ni hladan pokrov od promrzlog inja!
Šta su moje boli, šta su moje rane…
naspram Svete krvi Tvog raspetog Sina?!
U Naosu vječnom Božanskoga hrama
molitvama tihim urezujem freske,
i nalazim život među ikonama-
osv’jetljen plamičkom sa sv’jeće nebeske.
Povijenih leđa penjem uz litice,
svih gr’jehova mojih, Sveta Vladičice!
Ostavite komentar