Sestra Leke kapetana

Od kako je svijet postanuo,
Nije veće čudo nastanulo,
Ni nastalo, ni se đegođ čulo,
Što kazuje čudo u Prizrenu,
U nekakva Leke kapetana:
Kažu čudo Rosandu đevojku.
Ja kakva je, jada ne dopala!
Što je zemlje na četiri strane,
Butun zemlje Turske i kaurske,
Da joj druge u svu zemlju nije
Ni bijele bule ni vlahinje,
Niti ima tanane Latinke;
Ko j’ vidio vilu na planini,
Ni vila joj, brate, druga nije.
Đevojka je u kavezu rasla.
Kažu, rasla petnaest godina,
Ni viđela sunca ni mjeseca,
Danas čudo ode po svijetu.
Ode haber od usta do usta,
Dok se začu u Prilipa grada,
Začu junak Kraljeviću Marko.
To je Marku vrlo milo bilo,
Nju mi fale, a njega ne kude,
Misli Marko, bila bi mu ljuba,
A Leka je krasan prijatelju,
Imao bi s kime piti vino
I gospodsku riječ progovorit’.
Zove Marko sestru i prizivlje:
“Nu pohitaj, sestro, na čardake,
“Te otvori sanduk na čardaku,
“Izvadi mi gospodsko ođelo,
“Što sam, sestro, bio pripremio,
“Kad s’ oženim, ja da se obučem;
“Mislim, sestro, danas polaziti
“U Prizrena pod Šaru planinu,
“Da isprosim u Leke đevojku;
“Kad isprosim, sestro, i dovedem,
“I tebe ću onda udomiti.”
Brže sestra trči na čardake,
Otvori mu sanduk na čardaku,
Razloži mu gospodske haljine.
Kad s’ obuče Kraljeviću Marko,
Ud’ri čohu i ud’ri kadifu,
I na glavu kalpak i čelenku,
I na noge kovče i čakšire,
Svaki čifti od dukata žuta,
I opasa sablju dimiskiju,
Zlatne kite biju po zemljici,
U zlato je sablja oblivena,
U ostricu ostra i ugodna;
A sluge mu konja izvedoše,
Osedlali sedlom od pozlate,
Pokrili ga čohom do kopita,
Povrh svega puli risovina,
Zauzdali đemom od čelika.
Na pohodu Marko ištetio:
Viknu slute, trči podrumdžija,
Među sobom vino doniješe,
Do dva čabra crvenoga vina:
Jedan daše konju od megdana,
Krvav konjic do ušiju dođe,
Drugi popi na pohodu Marko,
Krvav Marko do očiju dođe;
A kad ala alu pojahala,
Fatio se polja Prilipskoga.
Prođe polje i prođe planine,
Stiže Marko blizu do Kosova,
Ne šće Marko ravnoj Dmitrovici,
No okrenu prvoj raskrsnici,
Ode pravo pobratimu svome,
Pobratimu vojvodi Milošu.
A kad bio poljem ispod grada,
Viđe njega vojvoda Milošu,
Viđe njega sa bijele kule,
Te prizivlje svoje mloge sluge:
“Sluge moje! otvor’te kapiju,
“Izidite polju širokome,
“Ufatite druma širokoga,
“Kape, đeco, tur’te pod pazuhe,
“Poklon’te se do zemljice crne,
“Eto k mene pobratima Marka;
“Nemojte mu skutu obiskivat’,
“Nemojte mu sablju privatati,
“Ni vi k Marku blizu prilaziti;
“Može biti, da je ljutit Marko,
“Može biti, da je pijan Marko,
“Pa vas može s konjem pregaziti
“I grdnijeh, đeco, ostaviti;
“Dok uiđe Marko u kapiju
“I sa mnom se u lice poljubi,
“Ondaj Marku konja prifatite,
“A ja ću ga vodit’ na čardake.”
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
I u polju susretoše Marka,
Ali Marko sluge ne gledaše,
No mimo njih konja progonjaše,
U kapiju konja prigonjaše,
U kapiji konja odjanuo
A išeta vojvoda Milošu,
Srete Marka pobratima svoga,
Ruke šire, te s’ u lica ljube.
Pozivlje ga Miloš na čardake,
Zape Marko, ne će na čardake:
“Ne ću tebe, pobro, na čardake,
“Nemam kade, pobro, gostovati;
“No al’ čuješ, ali i ne čuješ
“U Prizrenu u bijelu gradu
“Poglavicu Leka kapetana,
“I u Leke čudno čudo kažu,
“Čudno čudo, Rosandu đevojku,
“Što je zemlje na četiri strane,
“Butun zemlje Turske i kaurske,
“Da joj druge u svu zemlju nema
“Ni bijele bule ni vlahinje,
“Niti ima tanane Latinke;
“Ko j’ vidio vilu na planini,
“Ni vila joj, brate druga nije;
“A nju fale, a ni nas ne kude,
“A danas smo oba pobratimi,
“Desili se oba neženjeni;
“Gori nam se, brate, posmijaše,
“I gori se od nas iženiše,
“Iženiše i porod imaše,
“Mi ostasmo, brate, za ukora;
“Mi imamo trećeg pobratima,
“Krilatoga Relju u Pazaru
“Više Raške, više vode ladne,
“Mi smo braća vjerna od postanja;
“No s’ obuci, što se možeš ljepše,
“I ponesi blaga nekoliko,
“Pones’ zlatan prsten na đevojku,
“Pozvaćemo Relju Krilatoga,
“Kad odemo zdravo u Prizrena,
“Nek nas vidi Leka i đevojka,
“Neka pođe, za koga joj drago:
“Jedan da je hitar đuveglija,
“A dvojica da su dva đevera,
“S Lekom da smo glavni prijatelji.”
Začu Miloš, i milo mu bilo,
Ostavio u avliji Marka,
Miloš ode na tanke čardake,
Te oblači divno odijelo:
Samur:kalpak i čekrk:čelenku,
A na sebe tri kata haljina,
I prigrnu kolastu azdiju,
Koje danas ni u kralja nema,
Otišlo je tridest ćesa blaga
Dok iznutra ud’rio postavu,
A s lica joj ni hesapa nema,
Tu je mlogo blago satrošeno;
A sluge mu ždrala izvedoše,
Dok s’ obuče vojvoda Milošu,
Al’ se Marko vina napojio,
Popio je ravan čabar vina,
Drugim čabrom konja napojio.
Ja da ti je okom pogledati,
Pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko đuveglija
Kod ovoga vojvode Miloša
U visinu da većega nema,
U plećima poširega nema,
Kako li je lice u junaka!
Kake li su oči obadvije!
Kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena;
Blago onoj, koja će ga uzet’!
Dobrijih se konja dofatiše,
Otidoše ravnoj Dmitrovici,
Spuštiše se ka Jenji Pazaru
Pokraj Raške pod Reljine dvore.
Viđe Relja, srete pobratime,
Ruke šire, u lica se ljube,
U kapiji konje razjahaše,
Hitre sluge konje prifatiše;
Pozivlje ih Relja na čardake,
Ne šće Marko, no Relji besjedi:
“Mi Ne ćemo, pobro, na čardake,
“Ni na čardak, ni na tanku kulu,”
Sve mu kaza, kud su pohodili:
“Hajde Relja, hajde pobratime,
“Mi ćemo te malo počekati,
“Ođeni se, što se možeš ljepše,
“Nek ti sluge konja osedlaju.”
Relja bio jedva dočekao.
Ja da ti je okom pogledati,
Kad s’ obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna đuveglije,
Đuveglije, Relje Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda!
Vilovita konja pojahao;
Udariše poljem širokijem
Pokraj Raške, pokraj vode ladne,
Na brodove vodi udariše,
Prijeđoše vodu Jošanicu,
Sedamdeset i sedam brodova,
Fatiše se sela Kolašina,
Spuštiše se ravnoj Metohiji,
Na Senovca sela udariše,
Na Senovca i pak Orahovca,
Metohiju ravnu prijeđoše,
Fatiše se polja Prizrenskoga
Ispod Šare visoke planine.
Podaleko u polju bijahu,
A viđe ih Leka kapetane,
Pak dovati durbin od biljura,
Da pogledne, ko je i otkud je,
Eli vidi Leka kapetane
Valjaane33 konje i junake;
Kako durbin na oko turio,
Pozna Leka tri Srpske vojvode,
Pozna Leka, za čudo mu bilo,
I malo se Leka prepanuo
Viknu Leka iz bijela grla,
Viknu Leka i prizivlje sluge:
“Sluge moje! otvor’te kapiju,
“Sluge moje! polju pohitajte,
“Idu k mene tri Srpske vojvode,
“Ništa ne znam, šta je i kako je,
“Ništa ne znam, jel’ nam zemlja mirna.”
Brže sluge otvoriš’ kapiju,
Podaleko polju izlaziše,
Pokloniše s’ do zemljice crne,
Al’ vojvode sluge ne gledaju,
U kapiju konje ugoniše,
Tada sluge njima dopadoše,
Vitezove konje prifatiše;
A išeta Leka kapetane,
U avliji tri vojvode srete,
Ruke šire, te s’ u lica ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Za bile se ruke uvatiše,
Idu, brate, na tanke čardake.
Kad dođoše vrhu na čardake,
Kudgođ Marko zemlju prohodio,
Ni čemu se nije začudio,
Ni se Marko od šta zastidio,
Tu s’ začudi Marko i zastiđe,
Kad u Leke sagleda čardake
I Lekinu viđe gospoštinu.
Od šta bješe na čardak’ prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
A po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci!
Kaki li su pod glavu jastuci’
Sve od suha zlata ispleteni.
Po čardaku mlogi čiviluci,
Đe se vješa gospodsko oružje,
Čiviluci od bijela srebra;
Što bijahu na čardak’ stolovi,
Stolovi su od bijela srebra,
A jabuke od suhoga zlata.
Na čardaku na lijevu stranu
Tu bijaše sovra postavljena,
Niza sovru vino natočeno,
U zlaćane kupe napunjeno,
Uvrh sovre jedna kupa sjedi,
Kupa bere devet litar’ vina,
Al’ je kupa od suhoga zlata,
To je kupa Leke kapetana;
Tome se je Marko začudio.
Pozivlje ih Leka kapetane,
Uvrh sovre mjesto načinio,
Vojvode je jedva dočekao.
Onda hitre dopadoše sluge,
Te sa sovre kupe podigoše,
U ruke ih daše vojvodama,
A najprvom gospodaru svome,
Gospodaru Leki kapetanu.
Dosta bješe vina izdobila
I u sovru svake gospoštine
I od mlogo ruku đakonije.
Piše vino pa i začamaše
Od neđelje opet do neđelje.
Marko često okom pogleduje,
Pogleduje oba pobratima,
A koji će Leki pomenuti,
Progovorit’ riječ za đevojku;
Kako Marko u njih pogleduje,
On’ preda se u zemljicu crnu:
Nije lasno Leki pomenuti,
Onakome glavnome junaku!
Kad se Marko viđe na nevolji,
Za nevolju riječ progovori:
“Poglavice, Leko kapetane!
“Mi siđesmo i mi pismo vino,
“O svačemu, Leko, besjedismo,
“Sve te gledam, sve te osluškujem,
“A kad ćeš me Leko, priupitat’,
“Što smo daljnu zemlju pohodili
“I mi naše konje umorili,
“A ti, Leko, ne šće da upitaš.”
Udari se junak na junaka,
Udari se pamet na pamecu,
Te mu Leka čudno odgovara:
“O vojvodo, Kraljeviću Marko!
“Kako bi te, brate, upitao,
“Kad si, Marko, davno ištetio,
“Što počešće k meni ne idete,
“Da s’ za lako zdravlje upitamo
“I mi rujna vina napojimo,
“I vidimo, jel’ nam zemlja mirna?
“Vi ste k mene, ja ću sjutra k vama.”
S riječima dočekao Marka,
Za dugo mu Marko ne mučao,
No mu drugu Marko progovara:
“Sve je tako, Leko kapetane!
“Al’ ti drugu hoću besjediti,
“Besjediti, a dosta je stidno:
“Nama teški glasi dosadiše
“A u tebe čudo kazujući,
“Čudno čudo, ponositu Rosu,
“Što je zemlje na četiri strane,
“Butun Bosne i Urumenlije,
“Što je Šama i što je Misira,
“Aćolije i Anadolije,
“I vlaškijeh sedam kraljevina,
“Da joj druge u svu zemlju nije;
“A nju fale, a i nas ne kude;
“Mi smo došli, Leko kapetane,
“Da u tebe prosimo đevojku.
“Sva trojica jesmo pobratimi,
“Sva trojica jutros neženjeni;
“Podaj sestru za koga ti drago,
“Biraj zeta, koga tebe drago:
“Jeda da ‘ e hitar đuveglija,
“A dvojica do su dva đevera,
“S tobom da smo glavni prijatelji.”
Planu Leka, pa se namrdio:
“Prođi me se, vojevoda Marko!
“Nemoj prsten vadit’ na đevojku,
“Ni vaditi prosačku bukliju:
“Što sam junak u Boga želio,
“To sam danas jedva dočekao,
“Da ja stečem take prijatelje;
“Al’ da tebe jednu muku kažem:
“Što si čuo, ti vojvoda Marko,
“Da. ljepote ne ima đevojci,
“Istina je baš što ljudi kažu;
“Al’ je sestra moja samovoljna,
“Ne boji se ni koga do Boga,
“A za brata ni habera nema:
“Sedamdeset i četiri prosca
“Što su sestri doslen dohodila,
“Svakom sestra nahodi mahanu,
“Kod prosaca brata zastidila;
“Ne smijem ti prsten privatiti
“Ni popiti prosačku bukliju,
“Ako sestra sjutra ne šće poći,
“Kako ću ti onda odgovorit’?”
Grohotom se Marko nasmijao,
Pa ti Leki riječ progovara:
“Avaj Leka! vesela ti majka!
“A kakav bi bio starješina
“Te suditi jednom zemljom ravnom,
“Pa se tebe sestra ne bojati!
“Kunem ti se i Bogom i vjerom,
“Da je moja u Prilipu mome,
“Pa kad ona ne bi poslušala,
“Ja bih njene ruke osjekao,
“Il’ njezine oči izvadio.
“A čuješ li, Leko kapetane!
“Ako s’ bojiš mile seke tvoje,
“Molim ti se, kao starijemu,
“Nu otidi na bijelu kulu,
“Idi, Leka, đe ti sjedi seka,
“Te se moli, dovedi je amo,
“Neka ona sagleda vojvode,
“Belći dosle nije ni viđela;
“Tvoju sestru, Leka, oslobodi,
“Neka pođe, za koga joj drago,
“A mi braća kavge ne imamo:
“Jedan da je đuveglija njezin,
“A dvojica da su dva đevera,
“S tobom da smo krasni prijatelji.”
Skoči Leka, riječ ne poreče,
Ode Leka na visoku kulu,
Te Rosandi sestri kazivaše:
“Hajde, sele, ponosita Roso!
“Hajde, sele, na tanke čardake,
“Zapalo ti u vijeku tvome,
“Da obiraš tri Srpske vojvode,
“Što ih danas u svijetu nema,
“Da ti bratac steče prijatelje,
“A ti, sele, da s’ udomiš divno.”
Sestra bratu riječ progovara:
“Hajde, brale, na tanke čardake,
“Te pij šnjima vino i nazdravljaj,
“Eto sestre na tanke čardake.”
Ode Leka odmah k vojvodama,
Te sjeđahu braća na čardaku,
Stade zveka visoka čardaka,
Zazvečaše sitni basamaci,
Potkovice sitne na papučam’,
Al’ eto ti buljuk đevojaka,
Među njima Rosanda đevojka;
A kad Rosa dođe na čardake,
Sinu čardak na četiri strane
Od njezina divna odijela,
Od njezina stasa i obraza.
Poglednuše tri Srpske vojvode,
Poglednuše, pa se zastidiše,
Zaisto se Rosi začudiše.
Mlogo Marko čuda sagledao,
I viđeo vile na planini,
I imao vile posestrime,
Ni od šta se nije prepanuo,
Ni s’ oda šta Marko zastidio;
Baš se Rosi bješe začudio,
I od Leke s’ malo zastidiše,
Poglednuše u zemljicu crnu.
A to gleda Leka kapetane,
Gleda sestru, pogleda vojvode,
Ne će l’ koji junak progovorit’
Jali šnjime, jal’ s tankom đevojkom;
A kad viđe, đe vojvode muče,
On ti sestru razumljuje svoju:
“Biraj, sele, koga tebe drago
“A od ove tri vojvode mlade:
“Ti ako si, sestro, naumila
“Uzet’, seko, dobroga junaka,
“Koji će nam obraz osvjetlati,
“Osvjetlati na svakom megdanu,
“Na megdana svakog izlaziti,
“Uzmi, sele, Kraljevića Marka,
“Hajde šnjime u Prilipa grada,
“Tamo tebe loše biti ne će;
“Ako li si, sele, naumila
“Uzet’, sele, dilbera junaka,
“Kome snage i ljepote nema,
“Niti ima stasa i obraza
“U svoj zemlji na četiri strane,
“Uzmi, sele, vojvodu Miloša,
“Hajde šnjime ka polju Kosovu,
“Ni tamo ti loše biti ne će;
“Ako li si, sestro, naumila,
“Da ti uzmeš krilata junaka,
“Da ga grliš, a da se ponosiš,
“Uzmi, sele, Relju Krilatoga,
“Hajde šnjime ka Jenji Pazaru,
“Ni tamo ti loše biti ne će.”
Ja kad začu Rosanda đevojka,
Po dlanu se dlanom ošinula,
Zveknu čardak na četiri strane,
Grdnu Rosa riječ započela:
“Fala bogu, fala istinome!
“Svakome se mogu dočuditi
“I svakome jadu dosjetiti,
“A ne mogu svoj Prizrenskoj zemlji,
“Ja na kome drži kapetanstvo,
“Na manitom Leki kapetanu!
“Kamo pamet? ti je ne imao!
“A u što si, brate, preumio?
“Na što si se danas prevario?
“Voljela bih s’jedu kosu plesti
“U Prizrenu, našoj carevini,
“No ja poći u Prilipa grada,
“Markova se nazivati ljuba;
“Jel je Marko Turska pridvorica,
“Sa Turcima bije i siječe,
“Ni će imat’ groba ni ukopa,
“Ni će s’ Marku groba opojati.
“Što će mene kod ljepote moje,
“Bidem ljuba Turske pridvorice?
“Ni tu ti se ne bih ražljutila,
“Đe se varaš Marku rad’ junaštva,
“No se na te jesam ražljutila,
“Šta s’ vidio, šta si smilovao
“A na tome vojvodi Milošu,
“Đe je viđen, đe je snažan junak;
“Jesi l’ čuo, đe pričaju ljudi,
“Đe j’ Miloša kobila rodila,
“A nekaka sura bedevija,
“Bedevija, što ždrijebi ždrale,
“Našli su ga jutru u erđeli,
“Kobila ga sisom odojila,
“S toga snažan, s toga visok jeste?
“Ni tu ti se ne bih ražljutila,
“No se jesam, brate, ražljutila,
“Što mi kažeš Relju Krilatoga.
“Kamo pamet? ti je izgubio!
“Kamo jezik? njim ne govorio!
“Što ti, brate, Relju ne upita,
“Od koga je đela i koljena,
“Ko li otac, ko l’ njegova majka?
“Ja sam čula, đe pričaju ljudi,
“Da je Relja Pazarsko kopile,
“Našli su ga jutru na sokaku,
“Jeđupkinja njega odojila,
“S toga ima krila i okrilje.
“Ne ću tome poći ni jednome.”
To izreče, ode niz čardake.
Zapali se obraz od obraza,
A zastide junak od junaka.
Planu Marko, kao oganj živi,
Pa poskoči na lagane noge,
Fati britku sablju s čiviluka,
Šćaše Leki glavu da ukine;
Miloš skoči, te ufati Marka,
U ruke mu sablju ufatio:
“K sebe ruke, Kraljeviću Marko!
“Ostav’ sablju, da je Bog ubije!
“Bi l’ ovakog brata ištetio,
“Koji nas je krasno dočekao,
“A sa jedne grdne kopilice,
“I svu Leki zemlju rasplakao?”
Ne da Miloš Leki kidisati.
Viđe Marko, pa se dosjetio,
Ne šće njemu sablju otimati,
No poglednu pinjal za pojasom,
Pa potrča niz tanke čardake;
Kad se Marko zemlje dovatio
I na zemlji kamene kaldrme,
Ali Rosa blizu kule bila,
Opkolile Rosandu đevojke,
Drže skute i drže rukave,
Viđe Marko, pa iz grla viknu:
“O đevojko, ponosita Roso!
“A tako ti te mladosti tvoje!
“Nu odbaci od sebe đevojke,
“A obrni k mene tvoje lice,
“E se, Roso, jesam zastidio
“Na čardaku od brata tvojega,
“Te te, Roso, dobro ne sagledah,
“A kad dođem u Prilipa grada,
“Hoće mene sestra dosaditi
“Pitajući: “”Kakva bješe Rosa?””
“Obrni se, da ti viđu lice.”
A đevojka odćušnu đevojke,
Povrati se i obrnu lice:
“Viđi, Marko, i sagledaj Rosu.”
Ljutit Marko, pa se pridrnuo,
Jednom kroči i daleko skoči,
I za ruku dofati đevojku,
Ostar pinjal vadi od pojasa,
Te joj desnu osiječe ruku,
Os’ječe joj ruku do ramena,
Desnu ruku dade u lijevu,
A ,pinjalom oči izvadio,
Pa ih zavi u svileni jagluk,
Pa joj turi u desno njedarce,
Pa joj Marko riječ progovara:
“Biraj sade, Rosanda đevojko!
“Biraj sade, koga tebe drago:
“Ja ti drago Tursku pridvoricu,
“Ja ti drago Kobilić-Miloša,
“Ja ti drago Relju kopilana.”
Pišti Rosa, daleko se čuje,
Svoga brata Leku pominjaše:
“A moj brate, Leka kapetane!
“Ta l’ ne vidiš, đe pogiboh ludo
“Od silnoga Kraljevića Marka?”
Čuje Leka na tanke čardake,
Muči Leka, kako kamen studen,
Ne smijaše ništa progovorit’,
Jel i Leka može poginuti.
Viknu Marko, Ne šće na čardake,
Viknu Marko oba pobratima:
“Hajte, braćo, k zemlji niz čardake,
“Pones’te mi sablju u rukama,
“Zeman dođe, da mi putujemo.”
Pobratimi Marka poslušaše,
Dopadoše k zemlji i kaldrmi,
Pod čardakom Marko sablju paše,
Na dobre se konje dovatiše,
Otidoše poljem širokijem;
Osta Leka, kao kamen studen,
Osta Rosa grdna kukajući.

Pesme o Marku Kraljeviću

 

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*