Ispraćam sa Crkvine zalazak sunca,
Trebišnjica sija od večernjeg žara,
čini mi se čujem akorde tvog srca,
vidim tvoju sjenu iza četinara.
Ustani, pjesniče,
i ove večeri jablanovi šume,
mirišu ruže, trava puna rose,
a ona,
blijeda kao čežnja,
nepoznata žena
ogleda u rijeci svoje noge bose.
Hladnih usnica još tebe čeka
da joj stihom mrsiš zlatne kose
.Ili joj u miraz ostavila majka
da joj jecaj čuva tvog refrena sjena
,ili je opila poezije bajka,
il’ bila je zvijezda,a sada je žena.
Kad zora zarudi,
kao nimfa bludi,
pa te traži u pjesniku svakom
da je kitiš pjesmom kao makom.
U njima te nikad naći neće!
Ustani, pjesniče!
Jedna žena čeka refren sreće.
U Hercegovačkoj Gračanici,
dok tiho zvone nebeska zvona,
mirna kao mramor,
hladna kao sjena,
pali svijeću ona.
Tebi,
što si kamen pretvorio u znamen.
Pogledaj, pjesniče,
još niču zvijezde.
A ona,
leži u postelji od lavande,
priča sa bulbulima
i krije tajnu u grudima.
Ostavite komentar