Ah, joj cvijete, proljetnice,
joj ljepoto sa Krendaljke,
kad se sjetim tvoga hoda
preko moje Umetaljke.
Sunce klonu, ali ti zasija,
joj mirisna rapsodijo;
e, ja mišljah da si cvijeće,
srca moga poezijo.
Pa ja mišljah da si biće
haman lica melečkoga,
e, ja mišljah da si mehlem
srca moga ranjenoga.
Dozivaš me Umetaljkom
gdje orlovi naši klikću,
mladi mjesec za Husad klonu
kad primakoh usne licu.
S Krive Jele ćuk saziva
sitne zvijezde u njedra tvoja;
čas sva blistaš kao nebo,
čas k’o pašnjak − mila moja.
Ostavite komentar