Fotografija

Milan Cekić

Aparata jedan bljesak može
Što ne mogu ni najveće sile:
Dovesti trenutak do pozorišne lože,
I pokloniti mu sedište od svile.

Taj trenutak kasnije isti ostaje,
Vreme ga dosegnuti prstima ne može,
Pa od muke onda gnevno postaje,
I svom ljubomornom pogledu izlaže.

Od zlatne opeke, oko bunara uspomena,
Ono se oko fotografije zida.
Al’ znaj da je uspomena od zlatna grumena,
Ako se u oku đeram od tereta giba.

Al’ taj se đeram lako pokidati neće,
Jer život je iskra koju vreme nosi;
Gde iskra padne – tamo i mreće,
A fotografiju vreme će da prosi.

Milan Cekić

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*