Mala kavana. Treperenje sunca
i stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
drago, jedino moje?!
Mjeseče, ljubav je u meni rasla,
al’ nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnje,
a tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
blijed još od probdite noći,
da ću ti šaptati riječi,
sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
u riznici srca da zlati,
naić’ na ruku toplu i spremnu
da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić Dobriša (Dobroslav) Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902 — Zagreb, 18. decembar 1980) bio je hrvatski i jugoslovenski pesnik. Detinjstvo je proveo u Osijeku, maturirao u Zagrebu, gde je i studirao na Filozofskom fakultetu. Bio je bibliotekar Škole narodnog zdravlja u Zagrebu […]
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti – velim, Ali ja ne […]
I lije na uglu petrolejska lampa svijetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu. I uvijek ista sirotinja uđje u njezinu svjetlost iz mraka, i s licem na kojem […]
Copyright © 2013 - 2023. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar