Mala kavana. Treperenje sunca
i stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
drago, jedino moje?!
Mjeseče, ljubav je u meni rasla,
al’ nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnje,
a tako blizu sreći.
Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
blijed još od probdite noći,
da ću ti šaptati riječi,
sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
u riznici srca da zlati,
naić’ na ruku toplu i spremnu
da stisak mi dršćući vrati?
Ostavite komentar