Umirem da vam objasnim
kako sreća cvjeta sama od sebe
Strah i beznađe kroz suze toče
U čašu žuči što medom napaja
Bez suza nikad nisam zaspao
I stalno bih se umoran odmarao
Mali ljudi u snu bi da probodu me
Bodežom koji sam sam stvorio
Od njih ne bih da bježim
Dok i đavola međ’ njima ne ubijedim
Da osim iskrenosti kod sebe ništa nemam
Samo ono što vrijedim želim da naslijedim
Onaj kome ruke ne vidim rane mi spira
Riječi utjehe šapće Onaj kog osjećam
Blago meni kad nepoznatom ruku pružam
Što ne jaučem i ruku da slomim
I tada kad me probiju vaši zraci
Nek u meni tresući se riječi opstanu
Ja se bojim da vatru na vas ne sunem
I ako opečem nek plamenovi kratko ostanu
Ko mi vas takve dade nije gubio dane
Od čestica kiše da me sastavi
Gušim se evo od iskrenih riječi
Ko da sam jedini da ih obistinim
Čovjek tek kad ode sve privuče istini
Ostavite komentar