Početak ljubavi

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.
Kako to beše isto:
udisati miris rascvalih lipa,
slušati tišinu parka –
pa tada najednom podići oči,
pogledom se sresti
i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu
beše uspomena na jednog zeca
što je do malopre skakutao po travi;
to detinjstvo osmeha beše –
već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,
koga smo videli potom kako na dva dela
večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –
svojim rubovima prema čistom,
slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,
ocrtaše rub osmehu ovom
prema ushićenoj budućnosti na licu.

Rajner Marija Rilke

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*