
Ubeđena u sopstveni poraz,
nemarno gledam u pepeo cigarete.
Dok na krevetu pravim dar mar,
kao razmaženo i nevaspitano dete.
Ne želeći da sagledam istinu,
a činjenica ima podosta u nizu,
bacam pogled ka značajnom mestu
i opet, zapadam u krizu.
Još jednu za redom palim,
dok se sama u dimu gušim
čekajuci da čudo se desi,
pa da i poslednju prepreku srušim.
Spoznaja se ne dešava samo tako,
sedeći dok koren ne pustiš.
Mislila sam da za mene sve je lako,
ali razum vrišti
– Moraš da se spustiš!
Poletela jesam, svojom ludom glavom,
jer drugi se ipak pomalo dive.
A ja kao da sedim na postolju pravom
i čekam tren da ti isti nešto skrive.
Pa zar da drugi mene gone.
Da otkriju zapravo ko sam ja.
Sa ubeđenjem da ću i do vasione,
propadoh evo, do samog dna.
A nisam se makla sa kreveta još.
Sedeći puštam korene svoje.
Pa zašto da budem primer loš,
dok drugi puteve uspeha kroje.
Još mi čaša u ruci sad fali,
da zaokružim priču o boemstvu.
Propali pesnik, što još se kali,
a sebe već ponosno vidi u plemstvu.
Kako da korenje posečem ovo,
što me za propalog pesnika veže.
Noge mi teške kao olovo,
a opet mislima po svetu beže.
Ideje nemam, sram me i reći.
Ja kao filozof što za sve ima savet.
Ponekad zaneta mislima o sreći,
postanem gad i sama sebi avet.
Pa koju sreću u tome vidim,
sedeći ovde po celi dan.
Godine opominju da se postidim,
jer ne uspeh svoj da dostignem san.
A možda će jednom kad postanem prah.
Možda će čuti za ime moje.
Propali pesnik što ga ubi strah,
konačno dobi, zasluge svoje.
Ostavite komentar