Leđa su moja ulakćena u naslon
A ramena tek toliko podbočena
Istrgnuta poput najmekšeg zraka
Spremna da se suoče sa uzdasima.
Tvoj brk što sliči na kazaljku zidnog sata
Prosuđuje o našoj sudbi i treperavo
S očima od stakla promatra izraslinu,
Nedosanjani pejzaž padina mog vrata.
Na stolu je srča postala neprimjetna.
Staklasti predeo umreškan krvlju
Postaje strelica ljubavi, poprište razdora.
Sjedim, i moj pogled je prikovan za čovjeka.
U naručju stolice, u zagrljaju gavrana,
Na mjestu na kom u moje grlo pretapaju
Blještav, neobrađen kristal.
Čovek u kojeg gledam, podiže čašu
U očima mu od stakla trepere iskre,
Pepeo izmaštanih dodira.
I njegovo lice više nije svetlo,
I ova srča postaje nacrt blata,
I ja ostajem sam.
A njegova ramena obavija žena.
U podnožju stola gomila mu spira trag
Breskva lipti i ispušta sokove žala
Pri drhtaju palca gde se udubljenje stvara.
Baš kao i pre, ostajem sam.
Stojim i gledam u lice čovjeka,
A iz mojih ramena izranjaju krila.
Ostavite komentar