Inkubacija

Krsto Giljen

Mamica me je poljubila,
I kao odbegla mlada u potpeticama
Odmetnula se do pećine skerletnog brda
Stigavši za tren na mesto na kom je
Svežanj pisama još odavno izdahnuo
Šarajući nebo bojama heliotropa.
Na mestu gdje sinovi pucaju sebi u čelo
I ne dobijaju zasluženu porciju milovanja.

Ja, zamalo mrtva beba,
Disao sam kroz pluća od stakla
I nesvjesno joj udisaje nastanio u pleća
Podupirući njena leđa, dajući joj snagu,
Utirući umjesto nje, sluzave korake oslobođenja.

Mamica me je poljubila,
Moje lice se smešilo kroz staklo inkubatora
Čekajući da se pozadina njenog tela
Zagubi niz pločnik, ledeno hladan
Sve do samog izlaza, razvaljenih brava
Daleko od prozirnih vrata
Iza kojih gomila belih mantila
Zgranuto prati trepet mojih izdisaja.

Ja, zamalo mrtva beba,
Sa orozom postavljenim posred čela,
Zamišljam mamicu kako diše kroz memlu i plač
I nožićem rasparuje krpenu lutku,
Misleći da sam to ja.

Krsto Giljen

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*