Mili Bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il’ se zemlja trese!
Il’ udara more u bregove?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese,
Nit’ udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji:
Sveti Petar i sveti Nikola,
Sveti Jovan i sveti Ilija,
I sa njima sveti Pantelija;
Njim’ dolazi Blažena Marija,
Roni suze niz bijelo lice.
Nju mi pita Gromovnik Ilija:
„Sestro naša, Blažena Marija!
„Kakva ti je golema nevolja,
„Te ti roniš suze od obraza?“
Al’ govori Blažena Marija:
„A moj brate, Gromovnik Ilija!
„Kako ne ću suze proljevati,
„Kad ja idem iz zemlje Inđije,
„Iz Inđije iz zemlje proklete?
„U Inđiji teško bezakonje:
„Ne poštuje mlađi starijega,
„Ne slušaju đeca roditelja;
„Roditelji porod pogazili,
„Crn im bio obraz na divanu
„Pred samijem Bogom istinijem!
„Kum svog kuma na sudove ćera,
„I dovede lažljive svjedoke
„I bez vjere i bez čiste duše,
„I oglobi kuma vjenčanoga,
„Vjenčanoga ili krštenoga;
„A brat brata na mejdan zaziva;
„Đever snasi o sramoti radi,
„A brat sestru sestrom ne doziva.“
Njoj govori Gromovnik Ilija:
„Sejo naša, Blažena Marija!
„Utri suze od bijela lica,
„Dok mi ovđe blago pod’jelimo,
„Otić’ ćemo Bogu na divane,
„Molićemo Boga istinoga,
„Nek nam dade ključe od nebesa,
„Da zatvorim’ sedmera nebesa,
„Da udarim’ pečat na oblake,
„Da ne padne dažda iz oblaka,
„Plaha dažda, niti rosa tiha,
„Niti noću sjajna mjesečina,
„Da ne padne za tri godinice;
„Da ne rodi vino ni šenica,
„Ni za crkvu časna leturđija.“
Kad to čula Blažena Marija,
Utr suze od bijela lica.
Kada sveci blago pod’jeliše:
Petar uze vince i šenicu,
I ključeve od nebeskog carstva;
A Ilija munje i gromove;
Pantelija velike vrućine;
Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo.
I krstove od časnoga dreva;
A Nikola vode i brodove;
Pa odoše Bogu na divane,
Moliše se tri bijela dana
I tri tavne noći bez prestanka,
Moliše se, i umoliše se:
Bog im dade od nebesa ključe,
Zatvoriše sedmera nebesa,
Udariše pečat na oblake,
Te ne pade dažda iz oblaka,
Plaha dažda, niti rosa tiha,
Nit’ obasja sjajna mjesečina:
I ne rodi vino ni šenica,
Ni za crkvu časna leturđija.
Puno vreme za tri godinice:
Crna zemlja ispuca od suše,
U nju živi propadoše ljudi;
A Bog pusti tešku bolezanju,
Bolezanju strašnu srdobolju,
Te pomori i staro i mlado,
I rastavi i milo i drago.
Cio ostalo, to se pokajalo,
Gospodina Boga vjerovalo.
I ostaše Božji blagosovi,
Da ne padne leda ni snijega
Do jedan put u godini dana;
Kako onda, tako i danaske.
Bože mili, na svem tebe vala!
Što je bilo, više da ne bude!
Ostavite komentar