Zidanje Ravanice

Službu služi slavni knez Lazare
U Kruševcu šancu šarenome,
Službu služi svetog Amosija;
Svu gospodu zove na svetoga
Sa knjigama i sa zdravicama.
Skupi mu se sva srpska gospoda,
Pa je redom u sovri posadi
Po gospodstvu i po starješinstvu;
Uvrh sovre slavni knez Lazare.
Tu sjedoše piti vino ladno.
Taman biše vina najvišega,
I o svakom dobru besjeđahu,
Al’ pošeta gospođa Milica,
Lako šeta po carskom divanu,
Na njojzi je do devet ćemera,
Ispod grla do devet đerdana,
A na glavi devet perišana,
Povrh toga kruna pozlađena,
A u njojzi tri kamena draga,
Sjaje noćom, kako danjom sunce:
Pa besjedi slavnome Lazaru:
“Gospodine, slavni knez-Lazare!
Zazor mene u te pogledati,
A kamoli s tobom govoriti!
Bit’ ne može, govoriti hoću:
Što bijahu Nemanjići stari,
Carovaše, pa i preminuše;
Ne tršpaše na gomile blago,
No gradiše s njime zadužbine,
Sagradiše mnogo namastire:
Sagradiše Visoke Dečane,
Baš Dečane više Đakovice;
Paćaršiju više Peći ravne;
U Drenici bijela Deviča;
I Petrovu Crkvu pod Pazarom;
Malo više Đurđeve Stupove;
Sopoćane navrh Raške hladne,
I Trojicu u Hercegovini,
Crkvu Janju u Starome Vlahu,
I Pavlicu ispod Jadovnika,
Studenicu ispod Brvenika;
Crkvu Žiču više Karanovca;
U Prizrenu crkvu Svetu Petku;
Gračanicu u Kosovu ravnom:
Sve to jesu njine zadužbine!
Ti ostade u stolu njinome
I potrpa na gomile blago,
A ne gradi nigđe ѕadužbine;
Eto nama neće pristat’ blago
Ni za zdravlje, ni za našu dušu,
A ni nama, ni kome našemu.”
Tad govori slavni knez Lazare:
“Čujete li, sva srpska gospodo,
Šta govori gospođa Milica,
Jer ne gradim nigđe zadužbine?
Hoću gradit’ crkvu Ravanicu,
U Resavi kraj vode Ravana;
Imam blaga koliko mi drago,
Udariću temelj od olova,
Pa ću crkvi sagraditi platna,
Pokriću je žeženijem zlatom,
Podnizati drobnijem biserom,
Popunjati dragijem kamenjem.”
Sva druga gospoda na noge ustala,
I časno se knezu poklonila:
“Gradi, kneže, biće ti za dušu,
I za zdravlje Visokom Stevanu.”
No tu sjedi Obilić Milošu,
Sjedi Miloš dolje udno sovre,
Miloš sjedi, ništa ne besjedi.
Al’ to viđe slavni knez Lazare
Đe mu Miloš ništa ne besjedi;
Nazdravi mu zlatnu kupu vina:
“Zdrav da si mi, vojvoda Milošu!
Pa mi i ti štogođ progovori,
Jera hoću zadužbinu gradit’.”
Skoči Miloš od zemlje na noge,
Skide s glave samur i čeklenke,
Pa je časno kneza podvorio;
Dodaše mu zlatnu kupu vina;
Primi Miloš zlatnu kupu vina;
Ne pije je, poče besjediti:
“Hvala, kneže, na besjedi tvojoj!
Što ti hoćeš zadužbinu gradit’:
Vreme nije, niti može biti:
Uzmi kneže, knjige carostavne,
Te ti gledaj što nam knjige kažu:
Nastalo je pošljednje vrijeme,
Hoće Turci carstvo preuzeti,
Hoće Turci brzo carovati:
Oboriće naše zadužbine,
Oboriće crkvu Ravanicu;
Iskopaće temelj od olova,
Slijevaće u tope đulove,
Te će naše razbijat’ gradove;
I crkvi će rasturiti platna,
Slijevaće na hate rahtove;
Hoće crkvi pokrov rasturiti,
Kadunama kovati đerdane;
Sa crkve će biser raznizati,
Kadunama podnizat’ đerdane;
Povadiće to drago kamenje,
Udarat’ ga sabljam’ u balčake
I kadama i zlatno prstenje;
Već me ču li, slavni knez-Lazare!
Da kopamo mermera kamena,
Da gradimo crkvu od kamena;
I Turci će carstvo preuzeti,
I naše će zadužbine služit’
Od vijeka do suda Božijega:
Od kamena nikom ni kamena!”
Kad to začu slavni knez-Lazare,
Tad Milošu bio govorio:
“Hvala tebe, vojvoda Milošu!
Hvala tebe na tvojoj besjedi,
Istina je kako što govoriš.”

Pretkosovski ciklus

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*