Rastanak Kara-Đorđija sa Srbijom

Viče vila s Rudničke planine
Iznad vode tanke Jasenice,
Ona zove u Topolu ravnu,
A na ime Petrovića Đoka:
„O kurviću, Đoko Petroviću!
„Đe si danas? Niđe te ne bilo!
„Ako piješ u mehani vino,
„Vino ti se na rane prolilo!
„Ako ležiš u ložnici s ljubom,
„Udova ti ljuba ostanula!
„Zar ne vidiš, njima ne viđeo!
„Đe ti Turci zemlju preoteše?”
Al’ govori Đoko Petroviću:
„Muči, vilo, mukom se zamukla!
„Dok je mene na Timoku Veljka,
„I dok mi je na Ravnju Miloša,
„I dok mi je Lazara Mutapa
„Na tvrdome šancu Deligradu,
„Ne bojim se cara ni vezira.“
Tada njemu vila govoraše:
„Bježi, Đoko, žalosna ti majka!
„Pogibe ti na Timoku Veljko,
„Razbi ti se na Ravnju Milošu,
„Mutapa ti Turci zatvoriše
„U tvrdome šancu Deligradu,
„I prođoše na vodu Moravu,
„I na ušću vodu prijeđoše,
„I eto ih u Godomin, Đoko!
„Godomin su polje napunili:
„Konj do konja, junak do junaka,
„Barjaci su, kano i oblaci,
„A čadori, ka’ bijele ovce,
„Bojna koplja, kano gora čarna;
„Ne uzdaj se ni u koga, Đoko,
„Niko tebi pomoći ne može;
„No tovari mazge i sejsane,
„A na mazge mlogo tvoje blago,
„Na sejsane čohu nerezanu,
„Bježi, Đoko, Srijem zemlji ravnoj.“
Kad to začu Đoko Petroviću,
Proli suze niz bijelo lice,
Udari se rukom po koljenu,
Nova čoha pršte na koljenu
I od zlata burme na rukama:
„Avaj mene, do Boga miloga!
„Đe me živa uvatiše Turci
„Kod tolikih mojijeh vojvoda!”
Pa tovari mazge i sejsane,
Ode Đoko Srijem-zemlji ravnoj;
Kad je bio vodu preljegao,
Na svoju se zemlju okretaše:
„Ostan’ s Bogom, zemljo Šumadijo!
„Ako Bog da i sreća junačka,
„Proći neće ni godina dana,
„Opet ću te, zamljo, prooditi.“
Ode Đoko Srijem-zemlji ravnoj:
Tada Turci zemlju oduzeše,
I po zemlji zulum počiniše,
Porobiše tanke Šumadinke,
Isjekoše mlade Šumadince:
Da je kome stati, te gledati
I ljuta se jada naslušati,
Kako viju po kosama vuci,
A pjevaju po selima Turci!
Tako stade za godinu dana,
I od druge polovina prođe:
Opet viče od Posavlja vila,
Ona zove Petrovića Đoka:
„Đe si, Đoko? niđe te ne bilo!
„Znaš, đe si se zarekao lani,
„Da poodiš zemlju Šumadiju
„I bijele u Topoli dvore:
„Da ti vidiš, kaki su ti dvori!
„Poharani, ognjem popaljeni;
„Kako ti je porušena crkva,
„Kako su ti parlog vinogradi,
„I drumovi tvoji zasječeni,
„Obaljene tvoje zadužbine.”
Progovara Petroviću Đoko:
„Bogom sestro, od Posavlja vilo!
„Pozdravi se mojoj Šumadiji,
„I mom kumu obor-knez-Milošu,
„Nek ćeraju po selima Turke,
„Ja ću njemu dosta opraviti,
„Opraviti praha i olova,
„Iz Silistre oštroga kremena;
„A ja odo caru Moskovskome,
„Da ga služim za godinu dana,
„Ne bi li me tamo opravio,
„Da poodim zemlju Šumadiju
„I bijele u Topoli dvore.”

Epska narodna pesma

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*