Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovu vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Jug Bogdane.
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Pa odletje na Kosovo ravno,
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana,
I više njih devet bojnih koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobrih konja,
A pored njih devet ljutih lava.
Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
I zaklikta devet sokolova;
Al tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobrih konja,
I uzima devet ljutih lava,
I uzima devet sokolova,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snahe ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih pasa,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze nepustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al’ zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanovu Ljubu:
„Snaho moja, ljubo Damjanova,
Što ono vrišti Damjanov zelenko?
Il’ je gladan pšenice bjelice,
Il je žedan vode sa Zvečana?“
Progovara ljuba Damjanova:
Svekrvice, majko Damjanova,
Nit’ je gladan šenice bjelice,
Nit je žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Do po noći sitnu zob zobati,
Od ponoći na drum putovati:
Pa on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donio!“
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Doletješe dva vrana gavrana,
Krvavijeh krila do ramena,
I krvavih nogu do koljena,
Oni nose ruku od junaka,
A na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
„Snaho moja, ljubo Damjanova,
Bi l’ poznala čija j’ ovo ruka?“
Progovara ljuba Damjanova:
„Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j’ ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila.“
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tiho besjedila:
„Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje l’ si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!“
Nadula se Jugovića majka,
Nadula se,pa se i raspade
Za svojije devet Jugovića
I desetim starim-Jug Bogdanom.

Epske narodne pesme

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*