Smrt Marka Kraljevića

Poranio Kraljeviću Marko
u neđelju prije jarkog sunca,
Pokraj mora Urvinom planinom.
Kada Marko bio uz Urvinu,
Poče njemu Šarac posrtati,
Posrtati i suze roniti.
To je Marku vrlo mučno bilo,
Pa je Marko Šarcu govorio:
„Davor’, Šaro, davor’, dobro moje!
Evo ima sto i šeset ljeta
Kako sam se s tobom sastanuo,
Još mi nigda posrnuo nisi;
A danas mi poče posrtati,
Posrtati i suze roniti:
Neka Bog zna, dobro biti neće!
Hoće jednom biti prema glavi,
Jali mojoj, jali prema tvojoj!“
To je Marko u riječi bio,
Kliče vila s Urvine planine,
Te doziva Kraljevića Marka:
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
Znadeš, brate, što ti konj posrće?
– Žali Šarac tebe gospodara,
Jer ćete se brzo rastanuti.“
Ali Marko vili progovara:
„B’jela vilo, grlo te boljelo!
Kako bih se sa Šarcem rastao,
Kad sam proš’o zemlju i gradove,
I obiš’o istok do zapada,
Ta od Šarca boljeg konja nema,
Nit’ nada mnom boljega junaka!
Ne mislim se sa Šarcem rastati
Dok je moje na ramenu glave.“
Al’ mu b’jela odgovara vila:
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
Tebe nitko Šarca otet’ neće,
Nit’ ti možeš umrijeti, Marko,
Od junaka, ni od oštre sablje,
Od topuza, ni od bojna koplja:
– Ti s’ ne bojiš na zemlji junaka;
Već ćeš, bolan, umrijeti, Marko,
Ja od Boga, od starog krvnika!
Ako l’ mi se vjerovati nećeš,
Kada budeš visu na planinu,
Pogledaćeš z desna na lijevo,
Opazićeš dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile,
Među njima bunar voda ima:
Onđe hoćeš Šarca okrenuti,
S konja sjaši, za jelu ga sveži,
Nadnesi se nad bunar nad vodu,
Tu ćeš svoje ogledati lice,
Pa ćeš viđet’ kad ćeš umrijeti.“
To je Marko poslušao vile:
Kad je bio visu na planinu,
Pogledao s desna na lijevo,
Opazio dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile,
Zelenijem listom začinile:
Onđe Marko okrenuo Šarca,
S njega sja’o, za jelu ga svez’o;
Nadnese se nad bunar nad vodu,
Nad vodom je lice ogledao;
A kad Marko lice ogledao,
Viđe Marko kad će umrijeti;
Suze proli, pa je govorio:
„Laživ sv’jete, moj lijepi cv’jete!
L’jep ti beše, ja za malo goda,
Ta za malo, tri stotin’ godina!
Zeman dođe da sv’jetom prom’jenim.“
Pa povadi Kraljeviću Marko,
Pa povadi sablju od pojasa,
I on dođe do konja Šarina,
Sabljom Šarcu osiječe glavu,
Da mu Šarac Turkom ne dopadne,
Da Turcima ne čini izmeta,
Da ne nosi vode ni đuguma.
A kad Marko posiječe Šarca,
Šarca konja svoga ukopao,
Bolje Šarca neg’ brata Andriju;
Britku sablju prebi na četvero,
Da mu sablja Turkom ne dopadne,
Da se turci njome ne ponose
Što je njima ostalo od Marka,
Da hrišćanluk Marka ne prokune.
A kad Marko britku prebi sablju,
Bojno koplje slomi na sedmero,
Pa ga baci u jelove grane;
Uze Marko perna buzdovana,
Uze njega u desnicu ruku,
Pa ga baci s Urvine planine
A u sinje u debelo more,
Pa topuzu Marko besjedio:
„Kad moj topuz iz mora iziš’o,
Onda ‘vaki đetić postanuo!“
Kada Marko saktisa oružje,
Onda trže divit od pojasa,
A iz džepa knjige bez jazije;
Knjigu piše Kraljeviću Marko:
„Ko gođ dođe Urvinom planinom
Među jele studenu bunaru,
Te zateče onđe deli-Marka,
Nek znade da je mrtav Marko!
Kod Marka su tri ćemera blaga,
Kakva blaga, sve žuta dukata!
Jedan ću mi ćemer halaliti
Što će moje t’jelo ukopati;
Drugi ćemer nek se crkve krase;
Treći ćemer kljastu i slijepu:
Nek slijepi po svijetu hode,
Nek pjevaju i spominju Marka!“
Kada Marko knjigu nakitio,
Knjigu vrže na jelovu granu,
Otkuda je s puta na pogledu;
Zlatan divit u bunar bacio;
Skide Marko zelenu dolamu,
Prostrije je pod jelom po travi,
Prekrsti se, sjede na dolamu,
Samur-kalpak na oči namače,
Dolje leže, gore ne ustade.
Mrtav Marko kraj bunara bio
Od dan’ do dan’ neđeljicu dana:
Ko gođ proće drumom širokijem,
Te opazi Kraljevića Marka,
Svatko misli tu spava Marko,
Oko njega daleko oblazi,
Jer se boji da ga ne probudi.
Đe je sreća, tu je i nesreća,
Đe nesreće, ti u sreće ima:
A sva dobra sređa iznijela
Igumana Svetogorca Vasa,
Od bijele crkve Vilindara,
Sa svojijem đakom Isaijom.
Kad iguman opazio Marka,
Na đakona, desnom rukom maše:
„Lakše, sinko, da ga ne probudiš!
Jer je Marko iza sna zlovoljan,
Pa nas može oba pogubiti.“
Gledeć’ kale kako Marko spava,
Više Marka knjigu opazio,
Prema sebe knjigu proučio:
Knjiga kaže da je mrtav Marko!
Onda kale konja odsjednuo,
Pa prihvati za deliju Marka,
Al’ se Marko davno prestavio.
Proli suze proiguman Vaso,
Jer je njemu vrlo žao Marka;
Otpasa mu tri ćemera blaga,
Otpasuje sebi pripasuje.
Misli misli proiguman Vaso
Đe bi mrtva sahranio Marka;
Misli misli, sve na jedno smisli:
Mrtva Marka na svog konja vrže,
Pa ga snese moru na galiju,
S mrtvim Markom sjede na galiju,
Odveze ga pravo Svetoj Gori,
Iznese ga pod Vilindar crkvu,
Unese ga u Vilindar crkvu,
Čati Marku što samrtnu treba;
Na zemlji mu t’jelo opojao,
Nasred b’jele crkve Vilindara;
Onđe starac ukopao Marka,
Biljege mu nikakve ne vrže,
Da se Marku za grob ne raznade,
Da se njemu dušmani ne svete.

Pesme o Marku Kraljeviću

80

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*