Smrt vojvode Prijezde

Od koga li, kome li dolaze?
– Od Memeda, od cara Turskoga,
A dolaze do Stalaća grada,
Do Prijezde, vojvode stalaćka:
„O Prijezda, vojvodo stalaćka!
Pošlji meni do tri dobra tvoja:
Prvo dobro, sablju navajliju,
Koja seče drvlje i kamenje,
Drvo, kamen i studeno gvožđe;
Drugo dobro, Ždrala konja tvoga,
Koji konjic može preletiti
Zasobice i po dva bedema;
Treće dobro, tvoju ljubu vernu.“
Gledi knjigu vojvoda Prijezda,
Onu gledi, drugu sitnu piše:
„Car-Memede, turski gospodaru!
Kupi vojske koliko ti drago,
Pod Stalaća kad je tebi drago,
Udri Stalać kako ti je drago,
– Ja ti dobra ne dam nijednoga;
Ja sam sablju za sebe kovao,
A Ždrala sam za sebe hranio,
A Ljubu sam za sebe doveo;
Pa ti ne dam dobra nijednoga!“
Diže vojsku turski car Memede,
Diže vojsku, ode pod Stalaća,
Bio Stalać tri godine dana,
Nit’ mu odbi drva ni kamena,
Nit’ ga kako može osvojiti,
Ni pak kako može ostaviti.
Jedno jutro uoči nedelje
Popela se Prijezdina ljuba
Na bedema malena Stalaća,
Pa s bedema u Moravu gledi;
Al’ Morava mutna ispod grada.
Pa besjedi Prijezdina ljuba:
„O Prijezda, dragi gospodaru,
Nas će Turci lagumom dignuti.“
Al’ besjedi vojvoda Prijezda:
„Muči, ljubo, mikom se zamukla!
Gdi će biti lagum pod Moravom?“
Potom došla ta nedelja prva
I gospoda otišla u crkvu,
I Božju su službu odstajali;
Kad gospoda izišla iz crkve,
Tad besjedi vojvoda Prijezda:
„O vojvode, moja desna krila,
Krila moja, s vama ću letiti!
Da ručamo, da se napijemo,
Da na gradu vrata otvorimo,
Da na Turke juriš učinimo,
Pa što nama Bog i sreća dade!“
Pa Prijezda ljubu dozivaše:
„Idi, ljubo, u pivnice donje,
Te donesi vina i rakije!“
Uze Jela dva kondira zlatna,
Pa otide u pivnice donje.
Kad gospođa pred pivnicu došla,
Al’ pivnica puna janjičara:
Papučama piju vino hladno
A u zdravlje Jelice gospođe,
S pokoj duše Prijezde vojvode.
Kad to vide Jelica gospođa,
Ta kondirom o kamen udari,
Pa potrča u gospodske dvore:
„Zlo ti vino, dragi gospodaru!
Zlo ti vino, a gora rakija!
Pivnica ti puna janičara,
Papučama piju vino hladno,
A za moje zdravlje namenjuju,
A tebe mi živa sahranjuju,
Sahranjuju, za dušu ti piju.“
Onda skoči vojvoda Prijezda,
Te na gradu otvori kapiju,
Pa na Turke juriš učiniše,
Te s biše i sekoše s Turci,
Dok pogibe šezdeset vojvoda,
Njih šezdeset, hiljade Turaka!
Tad se vrati vojvoda Prijezda,
Pa za sobom zatvori kapiju,
Pa potrže sablju navaliju,
Ždralu konju odsiječe glavu:
„Jao Ždrale, moje dobro drago,
Ta neka te turski car ne jaše!“
Prebi britku sablju navaliju:
„Navalija, moja desna ruko.
Ta neka te turski car ne paše!“
Pa otide gospođi u dvore,
Pa gospođu prihvati za ruku:
„O Jelice, gospođo razumna,
Ili voliš sa mnom poginuti,
Il’ turčinu biti ljuba vjerna?“
Suze roni Jelica gospođa:
„Volim s tobom časno poginuti,
Neg’ ljubiti na sramotu Turke;
Neću svoju veru izgubiti
I časnoga krsta pogaziti.“
Uzeše se oboje za ruke,
Pa odoše na bedem Stalaća,
Pa besedi Jelica gospođa:
„O Prijezda, dragi gospodaru,
Morava nas voda othranila,
Nek Morava voda i sahrani!“
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Memed Stalić osvojio
Ne osvoji dobra ni jednoga.
Ljuto kune turski car Memede:
„Grad-Staliću, da te Bog ubije
Doveo sam tri hiljade vojske
A ne vodim nego pet stotina.“

Epske narodne pesme

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*