Stari Vujadin

Đevojka je svoje oči klela:
“Čarne oči, da bi ne gledale!
Sve gledaste, danas ne viđeste
Đe prođoše Turci Lijevnjani,
Provedoše iz gore hajduke:
Vujadina sa obadva sina;
Na njima je čudno odijelo:
Na onome starom Vujadinu,
Na njem’ binjiš od suvoga zlata,
U čem paše na divan izlaze;
Na Miliću Vujadinoviću,
Još je na njem’ ljepše odijelo;
Na Vuliću, bratu Milićevu,
Na glavi mu čekrkli čelenka,
Baš čelenka od dvanaest pera,
Svako pero od po litru zlata.”
Kad su bili bijelu Lijevnu,
Ugledaše prokleto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se kula;
Tad govori stari Vujadine:
“O sinovi, moji sokolovi,
Vidite li proklijeto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se kula?
Onđe će nas biti i mučiti:
Prebijati i noge i ruke,
I vaditi naše oči čarne.
O sinovi, moji sokolovi,
Ne budite srca udovička,
No budite srca junačkoga,
Ne odajte druga ni jednoga,
Ne odajte vi jatake naše
Kod kojih smo zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali;
Ne odajte krčmarice mlade,
Kod kojih smo rujno vino pili,
Rujno vino pili u potaji.”
Kad dođoše u Lijevno ravno,
Metnuše ih Turci u tavnicu,
Tavnovaše tri bijela dana,
Dok su Turci vijeć’ vijećali
Kako će ih biti i mučiti;
Kad prođoše tri bijela dana,
Izvedoše starog Vujadina,
Prebiše mu i noge i ruke;
Kad stadoše oči vadit’ čarne,
Govore mu Turci Lijevnjani:
“Kazuj, kurvo, stari Vujadine,
Kazuj, kurvo, družinu ostalu,
I jatake kud ste dohodili,
Dohodili, zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali;
Kazuj, kurvo, krčmarice mlade
Kod kojih ste rujno vino pili,
Pili rujno vino u potaji.
Al’ govori stari Vujadine:
“Ne ludujte, Turci Lijevnjani!
Kad ne kazah ta te hitre noge,
Koje-no su konjma utjecale,
I ne kazah za junačke ruke,
Koje-no su koplja prelamale
I na gole sablje udarale,
– Ja ne kazah za lažljive oči,
Koje su me na zlo navodile,
Gledajući s najviše planine,
Gledajući dolje na drumove,
Kud prolaze Turci i trgovci.”

Epske narodne pesme

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*