K’o dva godišnja doba

Boško Beuk

Trajali smo
koliko traju dva godišnja doba
i nanijeta prašina na stijeni
Za nju sam
bio samo odbarana roba
a ona sve najdraže meni

Još uvijek
osjetim njene usne vlažne
i mraz sa obraza njenih
Nisam htio
prepoznati osmijehe lažne
i glumu drhtaja vrelih

Govorila je
da sam joj samo ljubavnik
i velika skrivena tajna
a u stvari sam
bio samo jadnik
i korisna utjeha sjajna

Pomislio sam
mogu i želim da volim
a ona to nije htjela
Ne vjerujem
kome da se molim
bi samnom koliko je smjela

Shvatio sam
njenu potrebu za ramenom
na kojem može da plače
a ja se divio
njenom pramenu
i htio je sve više i jače

Nijemi
bez poljupca i lijepe riječi
bez podginute ruke i maha
na kraju
nismo imali šta reći
otišla je zbog straha

Čitam
sva njena napisana štiva
pjesme i kratke priče

pogled mi
u suzama pliva
a želja niče i niče

I gledam
na stolu njena knjiga
sa njenim likom na naslovnoj strani
gledajući je
oko mi nezaustavljivo miga
i dušu pogledom hrani

Nije ona
napustila mene niti sam ja napustio nju
mi zajedno mogli nismo
Nismo se
ni zakleli u dobru i zlu
sada smo tu gdje jesmo

Boško Beuk

Ostavite prvi komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*