Trajali smo
koliko traju dva godišnja doba
i nanijeta prašina na stijeni
Za nju sam
bio samo odbarana roba
a ona sve najdraže meni
Još uvijek
osjetim njene usne vlažne
i mraz sa obraza njenih
Nisam htio
prepoznati osmijehe lažne
i glumu drhtaja vrelih
Govorila je
da sam joj samo ljubavnik
i velika skrivena tajna
a u stvari sam
bio samo jadnik
i korisna utjeha sjajna
Pomislio sam
mogu i želim da volim
a ona to nije htjela
Ne vjerujem
kome da se molim
bi samnom koliko je smjela
Shvatio sam
njenu potrebu za ramenom
na kojem može da plače
a ja se divio
njenom pramenu
i htio je sve više i jače
Nijemi
bez poljupca i lijepe riječi
bez podginute ruke i maha
na kraju
nismo imali šta reći
otišla je zbog straha
Čitam
sva njena napisana štiva
pjesme i kratke priče
pogled mi
u suzama pliva
a želja niče i niče
I gledam
na stolu njena knjiga
sa njenim likom na naslovnoj strani
gledajući je
oko mi nezaustavljivo miga
i dušu pogledom hrani
Nije ona
napustila mene niti sam ja napustio nju
mi zajedno mogli nismo
Nismo se
ni zakleli u dobru i zlu
sada smo tu gdje jesmo
Ostavite komentar