Noć bez svitanja

Dragan Đurašinović

Uhvatila me za ruku i dovela do hodnika.
Gledala s’visine, sa hiljadu stepenika.
U crnim očima gledam strast se rađa,
a meni postaje sve slađa i slađa.

Lagano me uhvati i privuče ka sebi,
al i dalje me gleda ko da bi i ne bi.
Osetih miris njene meke kože,
a vrele misli počeše da se množe.

Dodirnu mi usne sa prstima belim,
na uho mi šapnu, „ah kako te želim“.
Prođoše me žmarci kroz celo telo,
al nastavih sa igrom veoma smelo.

Levom rukom smakoh, kosu joj sa vrata,
otkri se koža, lepa ko od zlata.
Obasuh je poljupcima, vlažnim i vrelim
i šapnuh joj na uho, „i ja tebe želim“.

Ote joj se uzdah sa suvih usana,
a koža joj beše i slatka i slana,
prstom joj svukoh bretelu sa ramena
i rukom uhvatih jedan od dva kamena.

Poče da se pomera i pomalo uvija,
kako ona krene, tako za njom i ja.
Ljubeć se lagano, ušli smo u sobu,
u odaji mračnoj predala se robu.

Dragan Đurašinović

5

1 komentar

Ostavite komentar

Vaša imejl adresa neće biti objavljena.


*