Na Lovćen gledah u snu, s Cetinja,
pun zazora, ka negda, djetinja.
Ispitljiv, al’ u smjernoj molitvi,
prozborih onoj svetoj kolibi:
„Pjesniče, druže, duše, šta ti bi
te tamo pope svog tijela prah,
u gromove, oluje, grad i strah?
Nijesi l’ zar svog praha oca Srbije,
u duše svoje uplete ga nit?
Zar prahu da se duša pokloni
u samrtni, u čas nepokorni,
te da ga digne sobom uzgori
da oproštaju čas ne uskori?
Il’ tajne te što pokriva tvoj hum
razumjet neće nikada naš um?
Da l’ zato prah svoj pope na taj kam
da s’ njega gledaš dušom žalosnom
gdje pleme tvoje spava mrtvim snom?
Pa reci, nagov’jesti, daj mi znak,
što vidiš otud, svjetlost ili mrak?
Vidiš li vraga, onog starog, tvog?
Jedva ga vidiš, slomio ga Bog.
Binjiši su mu sad krpetine,
a mač i kruna podsm’jeh svjetine.
Al’ mnogi drugi stvorio se vrag,
čas tu, čas tamo, svud mu vidiš trag.
Ima ih grdnih, ima viđenih,
ima ih golih, ima kićenih,
čas misliš, nije nikakav im broj,
čas navale ka ljutih zolja roj.
Al’ koji je, u vraškom sjemenu,
najžešći krvnik tvome plemenu?”
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Na Lovćen-kapi zamagli se hram,
oblačak nad njim, crni jedan pram,
sijevnu munja po tvom pramenu,
ka da su slova u tom plemenu,
lijepo čitam što mi piše plam:
„Dok na tu zemlju ovi stoji kam,
najcrnji vrag je Srbin sebi sam!”
Ostavite komentar