Rani majka dijete Uroša.
ranila ga i odranila ga,
doranila do petnest godina,
pa ga daje ujku Vukašinu,
da ga uči hitar lov loviti,
lov loviti po gori zelenoj,
lov loviti po gori oditi.
Ne uči ga ujko lov loviti,
ni oditi po gori zelenoj,
već ga vodi od jele do jele.
Besjedio dijete Uroše:
„Da moj ujko, Vukašine kralju,
ne učiš me hitar lov loviti,
lov loviti po gori zelenoj,
lov loviti po gori oditi,
već me vodaš od jele do jele.
Odgovara Vukašine kralju:
„Moj nećače, dijete Urbše!
Ja te vodim od jele do jele
do najviše i najgranatije,
gdi no ima za odmore lada,
da sjednemo, da se odmorimo,
i bijela ljeba najedemo.“
Pa sjedoše pod zelenu jelu.
Uroš jede ljeba bijeloga,
Uroš jede, ujko ga ne jede,
već on oda po gori zelenoj,
pa prebira otrovana bilja,
da otruje dijete Uroša.
Otrova ga i sarani mlada
pod najvišom i najgranatijom
u gorici a brsnatom jelom,
gdi sjedoše jesti ljeba b’jela.
Čeka majka dijete Uroša,
čeka majka tri neđelje dana,
čeka majka tri mjeseca dana,
čeka majka godinicu dana.
Ne mož’ majka sina da dočeka,
već se šeće u goru zelenu,
šeće majka od jele do jele,
svuda gleda, motri i razgleda,
ne bi l’ sina digod pripazila.
Tražila ga dve godine dana,
al1 ne nađe dijete Uroša.
Kad navrši treću godinicu,
manastir je u gori spazila,
i u njemu stara kaluđera.
K namastiru došetala majka,
naslanja se na ta mala vrata,
na vrati je suze prolivala.
Izlazio stari kaluđere,
pa besedi Uroševoj majci:
„Boga tebi, neznana starice,
nisi l’ otkud Uroševa majka?“
Odgovara majka kaluđeru:
„Jesam glavom Uroševa majka,
d’jete tražim po gori zelenoj,
d’jete tražim, al’ ke mogu naći.
Besedio stari kaluđere:
„Boga tebi, Uroševa majko,
pođi malo u napredak, majko,
pa pogledaj na tu desnu stranu,
opazićeš ponajvišu jelu,
ponajvišu i najgranatiju,
ponajgušći pod njome je ladak,
onde leži dijete Uroše,
njega jeste ujko pogubio,
pogubio Vukašine kralju.
Bog t’ ubio, Uroševa majko,
ako njega suzama poliješ,
ti se na njeg’ groktom nasmejavaj.“
Te je majka reči poslušala,
stara šeće malo unapreda,
pogledala na tu desnu stranu,
opazila ponajvišu jelu,
ponajvišu i najgranatiju,
ponajdeblji pod njome je ladak,
tu ugleda dijete Uroša.
Nije njega suzom polivala,
već se groktom na njeg’ nasmijala.
Onde majka Uroša vidila,
i onde se Uroš posvetio,
te se samo posvećeno t’jelo
nazidanu manastiru šeće,
onde leglo sanak boraviti,
boraviti i bolne cjeliti,
da je slava Bogu velikome,
i Urošu ugodniku svome.
God damn this is so good