Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.
Pod udarom snažnim lete iskre krupne
K’o da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem u ovoj samoći,
Izgleda k’o simbol snage nedostupne.
Trudi su ga časi stvorili u čelik –
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan k’o veče na vrsima jela!…
I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela…
DOSLI DIVLJI I PROTJERALI PITOME