Hristos, u dnu sela, na domaku puta,
Na mestu gde „Sveto Vrelo“ teći zače,
Sam, na krstu visi, i splet oštre drače
Obvija se grubo oko čela žuta.
Pozno, kad u granju samotnoga kuta
Mesečina bela zatreperi jače,
Žena, u crnome velu, duga skuta,
Pred Hristove noge sruši se i plače…
I gle, On se trza… A iz svake rane
Po kap jedna svetla kao rubin kane,
I sa bledih usna dršću čežnje glasi…
Vek za vekom teče, a još, noću, ista
Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista
Lepršaju vetri njene zlatne vlasi…
Ostavite komentar