Tiho, kao nagovještaj sna
Uploviše nezvana u luku,
Stidljiva i malo pospana
Nude mi svoju lednu ruku.
Prepoznah njihov nemir lako,
Od njih ne tražim odgovor,
I mada ne znam zašto i kako
Ne dotiče me njihov romor.
To se moja sjećanja vuku
Ko tmurne kiše jeseni,
Duša im ne pruža ruku,
Kasno je. Umrla su u meni.
Marica Lukić
(Iz knjige RUKA ANĐELA ČUVARA)
Drumom stara dama šeta u kotarici plodove nosi šiblјem veverica veselo skakuta dok orase u dom pronosi Na njivi stari čiča sa snopom klasure pleše i kao da vetar priča dok sa drveća lišće kreše […]
Sjećam se dve hilјade treće u tvojoj garsonjeri kafu smo pili na stolu nije bilo cvijeće tu su knjige i papiri snili. Pijem kafu i slušam te a ti otvorio dušu pričaš o početku rata […]
Copyright © 2013 - 2023. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar