U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše. I bliješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana. Al’ nek se sunce malko skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet kao prvo, Obično, […]
Doći će jesen bez uvelih grana, Bez kiše, bez tuge, bez vina će doć. Gle, ona neće imati danā: Imat će samo jednu noć! Crnu će zimu vrijeme nam dovuć, Al snijeg te zime neće […]
Copyright © 2013 - 2023. Prelepa poezija | Izrada sajta - OP
Ostavite komentar